Iran i Sjedinjene Američke Države u subotu će održati pregovore u Omanu kako bi pokušali oživjeti razgovore o iranskom nuklearnom programu koji se ubrzano razvija. Međutim, Iran pristupa ovim pregovorima s oprezom i sumnjom da bi mogli dovesti do postizanja stvarnog sporazuma. Iranske vlasti iskazuju nepovjerenje prema američkom predsedniku Donaldu Trumpu, koji je više puta zaprijetio mogućim vojnim akcijama ukoliko dogovor ne bude postignut.
Iako su pregovarači obe strane izrazili optimizam o mogućem napretku, pitanja koja se razmatraju su kompleksna i traju više od dva desetljeća. Trenutno se vodi debata o formatu pregovora: dok Trump insistira na direktnim pregovorima, Iran preferira neizravnu komunikaciju. Ova nesigurnost dodatno pogoršava već napetu situaciju u regionu.
Situacija u regiji je dodatno zakomplikovana ratovima u Gazi i Libanu, sukobima između Irana i Izraela i napadima Husa na brodove u Crvenom moru. U tom kontekstu, neuspjeh pregovora bi mogao dovesti do eskalacije sukoba u jednom od najvažnijih proizvodnih područja nafte na svetu.
Iran je takođe upozorio susjedne zemlje koje imaju američke vojne baze da će snositi „ozbiljne posledice“ ako budu učestvovale u bilo kakvom američkom vojnom napadu. Ova pretnja dolazi u trenutku kada je vrhovni lider Irana, ajatolah Ali Khamenei, delegirao „potpune ovlasti“ svom ministru vanjskih poslova Abasu Arakčiju da vodi pregovore.
Arakči predvodi iransku delegaciju na pregovorima, dok će američku stranu predstavljati Steve Witkoff, specijalni izaslanik za Bliski Istok. Prema rečima anonimnog iranskog zvaničnika, trajanje pregovora zavisiće od ozbiljnosti i dobre volje američke strane. Iran je izričito isključio mogućnost pregovaranja o svom raketnom programu i odbrambenim sposobnostima.
Teheran je u stalnom naglašavanju da njegov nuklearni program ima isključivo civilnu svrhu. Ipak, zapadne zemlje su skeptične i veruju da Iran želi razviti nuklearnu bombu. One ističu da je obogaćivanje uranija, koje je ključno za nuklearno gorivo, veće nego što bi bilo potrebno za civilni program, te da Iran poseduje zalihe uranijuma koje su vrlo blizu potrebnim nivoima za izradu bojevih glava.
Trump je, vraćanjem politike „maksimalnog pritiska“ u februaru, odbacio nuklearni sporazum iz 2015. godine, koji je Iranu omogućio da smanji svoj nuklearni program u zamenu za ukidanje sankcija. Ova odluka je ponovo uvela teške sankcije Islamskoj Republici, što je dovelo do daljnjeg napredovanja iranskog nuklearnog programa. Od tada, Iran je značajno povećao obogaćivanje uranija, dostigavši nivo od 60 posto, što je izuzetno blizu pragu potrebno za izradu nuklearne bombe.
U svetlu svih ovih izazova, očekivanja o postizanju dogovora su i dalje sumnjiva. Mnoge analitičare zabrinjava stajalište Irana koje naglašava da ne želi pregovarati o svojim odbrambenim sposobnostima, ostvarujući time liniju suprotstavljanja prema američkim zahtevima.
Kako se pregovori budu odvijali, svet sa nestrpljenjem čeka tok događaja, jer je daljnje pogoršanje situacije u regiji pitanje koje prevazilazi samo iranski nuklearni problem, a može uticati na stabilnost i bezbednost šireg Bliskog Istoka. Ova kriza, između ostalih, postavlja pitanja o budućim odnosima između Amerike i Irana i o tome kako će dva narativa moći da pronađu zajednički jezik u svetlu globalnih bezbednosnih izazova.
