Direktor Centra „Simon Wiesenthal“ dr. Efraim Zurof odgovorio je Menahem Rozensaftu koji je u tekstu objavljenom u „Times of Israel“ insistirao da Generalna skupština Ujedinjenih naroda prizna masakr 8.000 muslimanskih muškaraca u Srebrenici u srpnju 1995. godine od strane snaga bosanskih Srba kao slučaj „genocida“.
Već u uvodu Rozensaftovog teksta u Times of Israelu, u kojem je insistirao da Generalna skupština Ujedinjenih naroda prizna masakr 8.000 muslimanskih muškaraca u Srebrenici u srpnju 1995. godine od strane snaga bosanskih Srba kao slučaj „genocida“, otkriveni su glavni nedostaci u njegovom apelu.
Odgovor dr. Efraima Zurofa, koji je objavljen također u „Times of Israel“, prenosimo u cjelosti:
„Da bi podržao svoj slučaj, Rosensaft, bivši generalni savjetnik Svjetskog židovskog kongresa, tvrdi da, pošto želi vjerovati da je Hamasov pokolj najmanje 1.200 izraelskih građana i stanovnika 7. listopada bio ‘genocidni čin’, imamo ‘genocidni čin’. Apsolutna obaveza priznavanja i obilježavanja genocida i drugih zločina protiv čovječnosti.“
Iako se lako može poistovjetiti s inicijativama za obilježavanje pravih slučajeva genocida, ni Hamasov pokolj od 7. listopada ni ubojstva počinjena u Srebrenici ne kvalificiraju se kao slučajevi genocida. Svaka od ovih tragedija je jedna jedinstvena kratka epizoda u vojnim sukobima, koja je trajala mnogo duže, a koja u slučaju Gaze traje do danas.
To je jedan od glavnih razloga zašto profesor Jehuda Bauer, doajen povjesničar holokausta, godinama insistira da se ono što se dogodilo u Srebrenici ne kvalificira kao genocid.
Ako bismo ove i slične događaje klasificirali kao slučajeve genocida, pojam bi bio potpuno ispražnjen od svoje trenutne težine i značaja, i izgubio bi bilo kakav utjecaj koji još ima do danas. Tako bi se, na primjer, 11. rujna mogao klasificirati kao slučaj genocida, kao i japanski napad na Pearl Harbor, ili u tom slučaju bombardiranje Hirošime i Nagasakija, ili Drezdena i Hamburga u Drugom svjetskom ratu, kao i stotine drugih tragičnih incidenata.
Dva su dodatna pitanja koja su utjecala na događaje u Srebrenici i koja se moraju uzeti u obzir pri ocjeni da li se taj ratni zločin može klasificirati kao slučaj genocida.
Najvažniji je tretman srpskih snaga prema neborbenom stanovništvu, koje se okupilo u Srebrenici, koja je bila označena kao izbjeglički raj za bosanske muslimane, koji su pobjegli iz svojih sela nakon sukoba. Približno 33.000 ljudi okupilo se u Srebrenici u srpnju 1995. godine, a trebali su ih štititi kontingent holandskih vojnika, koji su bili mirovnjaci UN-a, ali nisu uspjeli ih zaštititi. Tako je oko 8.000 muškaraca muslimana (od kojih su neki bili borci) masakrirano od strane srpskih snaga, što je, naravno, nedvojbeno ratni zločin. Srbi često ukazuju na manje masakre koje su nad njima u okolici Srebrenice prije vršile snage bosanskih muslimana, ali to nije opravdanje za ono što se dogodilo.
Međutim, nije svaki ratni zločin genocid, a Srebrenica je klasičan primjer, jer su sve žene i djeca pošteđene od strane snaga bosanskih Srba. Da su bosanski Srbi imali namjeru počiniti genocid, pobili bi sve bosanske muslimane okupljene u Srebrenici.
Definitivno ne treba podržati rezoluciju koja je predviđena za glasanje u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, jer će označavanje Srebrenice kao slučaja genocida dodatno oslabiti i narušiti značaj pojma koji i dalje služi kao važno upozorenje čovječanstvu o opasnostima ratova i sukoba.
