U posljednje vrijeme sve se češće susrećemo s pokušajima ljudi koji su pogođeni povijesnim tragedijama ili koji se zalažu za „humanitarne“ ciljeve tvrdeći da je njihova borba ekvivalentna holokaustu ili čak genocidu, piše dr. Efraim Zurof, direktor Centra „Simon Wiesenthal“ za Jerusalem Post.
– Bilo da je riječ o organizacijama poput PETA koje se zalažu za prava životinja i pozivaju se na Treblinku kako bi ostvarili svoje ciljeve ili o onima koji vode kampanje protiv pobačaja uspoređujući pobačenu nerođenu djecu s žrtvama holokausta. Isto vrijedi i za upotrebu pojma genocid koji se u posljednjih nekoliko godina primjenjuje na slučajeve koji ne ispunjavaju kriterije prvotne definicije tog zločina. Optužbe za genocid su postale političko oružje u borbi za teritoriju i reparacije, što se može vidjeti i u slučaju rezolucije UN-a kojom se nizakriva masakr muslimana u Srebrenici kao genocid. Međutim, svatko tko poznaje tu situaciju i definiciju genocida zna da zločin počinjen od strane srpskih trupa ne odgovara definiciji genocida jer su žene i djeca pušteni neozlijeđeni – objašnjava Zurof.
U kontekstu povijesnih tragedija, namjera koja stoji iza akcija dovoljno govori o označavanju tih događaja, ističe Zurof.
– Rezolucija UN-a koja bi trebala službeno priznati masakr u Srebrenici kao genocid dobro je osmišljen potez s potencijalnim zamkama koje bi mogle pogoršati tenzije, a ne potaknuti pomirenje. Rezolucija koju predstavljaju Njemačka i Ruanda, dvije zemlje s mračnom poviješću genocida, izazvala je značajnu debatu. Ovo nije samo akademska vježba etiketiranja, već važan politički čin s reperkusijama u stvarnom svijetu – kaže Zurof.
On objašnjava da rezolucija prijeti destabilizaciji već krhke balkanske regije.
– Rane ratova na području bivše Jugoslavije još nisu zacijelile, a tragovi sukoba ostaju osjetljivi. Označavanje masakra u Srebrenici kao genocida bez jednoglasnog dogovora može potaknuti srpsko stanovništvo u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori na bijes. To je nesiguran korak koji može poremetiti delikatne veze mira i suradnje koje su se gradile desetljećima. Štoviše, Generalna skupština UN-a do sada je priznavala genocid samo uz konsenzus. Imenovanje Srebrenice genocidom bez tog konsenzusa ne samo da se odmiče od tradicije već može umanjiti važnost termina. Optužbe za genocid treba postavljati pažljivo, uz nepobitne dokaze i široku suglasnost. Jednostrano podnošenje rezolucije od strane ambasadora BiH prelazi ustavne granice spoljne politike Bosne i Hercegovine kojom rukovodi njezino Predsjedništvo. Potvrda ove rezolucije u takvim okolnostima može podržati kršenje nacionalnih i međunarodnih pravnih normi, postavljajući opasan presedan. Implikacije za Izrael su posebno zabrinjavajuće. Obrazloženje korišteno u toj rezoluciji može pogrešno biti primijenjeno na druge sukobe, uključujući i akcije Izraela u Gazi. Takav presedan može dovesti do političkog zloupotrebe termina „genocid“ protiv Izraela i drugih. Termin mora ostati strogo definiran i korišten s oprezom, rezerviran za jasne i nedvosmislene slučajeve kako je definirano međunarodnim pravom – ističe Zurof.
Imperativ je pažljivo ispitali motive i moguće ishode ove rezolucije, dodaje Zurof.
– Moramo se zapitati hoće li usvajanje rezolucije zaista služiti žrtvama Srebrenice ili će samo otvoriti stara rana i posijati novi razdor. Može li se međunarodno pravo koristiti kao oruđe za povijesnu pravdu ili će biti zloupotrijebljeno u političkim sukobima? Razumijem duboku želju za priznanjem i pomirenjem kao netko tko je posvetio svoj život lovu na naciste i traženju pravde za žrtve holokausta. Međutim, pravo pomirenje dolazi iz pažljivog pristupa koji poštuje složenost povijesnog konteksta i osjetljivost svih uključenih strana. Stoga pozivam članove UN-a da preispitaju put koji će odabrati. To je put pun rizika i neželjenih posljedica. Potražimo put prema istinskom ozdravljenju i pomirenju, a ne put koji nas dalje dijeli – zaključuje Zurof.
