Teofil Pančić, poznati novinar, književnik i književni kritičar, preminuo je u Novom Sadu u 60. godini života nakon duge i teške bolesti. Njegova smrt je označila gubitak jednog od najistaknutijih lica savremene srpske književnosti i novinarstva. Pančić, koji je bio stalni kolumnista beogradskog “Vremena” od 1993. godine, ostavio je dubok trag u domaćem novinarstvu i kulturi.
Rođen 1965. godine u Skoplju, Pančić je deo svog detinjstva proveo u Pirotu, ali je kasnije sa porodicom preselio u Zagreb. Taj grad je, kako se navodi u nekim tekstovima, imao ogroman uticaj na njegov umetnički i lični razvoj. Od ranih ’90-ih godina, njegov život se odvijao između Beograda i Novog Sada, ali je ostao duboko vezan za Vojvodinu, gde je odabrao Zemun kao svoje beogradsko prebivalište.
Tokom svoje bogate karijere, Pančić je pisao za razne medije u bivšoj Jugoslaviji, uključujući “Danas”, “Radio Slobodna Evropa”, “Jutarnji list”, “Naša borba”, “Autonomija”, “Republika”, “Globus”, “Dani”, “Sarajevske sveske”, “Dnevnik”, “Nezavisni”, “Vojvodina”, “Pobjeda”, “Monitor” i mnoge druge. Njegovi tekstovi odražavali su duboku analizu društvenih i kulturnih fenomena, a njegov oštar humor i kritički ton učinili su ga jedinstvenim autorom.
Pančić je bio autor oko 20 knjiga, uglavnom zbirki eseja. Među njegovim najpoznatijim delima su “Urbani bušmani”, “Čuvari bengalske vatre” i “Osobeni znaci”, a objavio je i kratki roman “39 dana juna”. Njegov književni opus karakteriše širina erudicije i duboko razumevanje ljudske psihologije, kao i društvenih odnosa.
Pored književnosti, Pančić je bio aktivan u novinarstvu i često se zalagao za ljudska prava, pravdu i pravednost u društvu. Njegova hrabrost kao novinara bila je prepoznata mnogim nagradama, između ostalih “Jug Grizelj”, “Vitez poziva” i “Srđan Aleksić”. “Većina nagrada koje je Teofil Pančić dobio dodeljuju se za hrabrost, novinarsku ili ljudsku”, ističe se u saopštenju redakcije Vremena.
Smrt Teofila Pančića predstavlja veliki gubitak ne samo za tim časopisa “Vreme”, već i za širu javnost i kulturu. Njegov odlazak prkosi popularnoj izreci da nema nezamenjivih. Pančić je bio jedinstvena ličnost sa širokom erudicijom, prepoznatljivim stilom pisanja i nepogrešivim osećajem za pravdu. Njegov doprinos kulturi i novinarstvu u Srbiji biće teško zaboravljen, a mnogi ga opisuju kao nekog ko je učinio više za javni diskurs nego mnogi njegovi savremenici.
Za Teofila Pančića se često govorilo da se etnički oseća isključivo kao Vojvođanin, ali je njegov uticaj dosegao daleko izvan granica Vojvodine i Srbije, ostavljajući trag na prostoru cele bivše Jugoslavije. U trenutku kada je ova zemlja, kako se beleži, tehnički nestala, Pančićeva reč i misao nastavljaju da žive i inspirišu mnoge. Potraga za istinom i pravdom koju je on predlagao u svojim djelima ostaje trajni podsticaj za mlađe generacije novinara i intelektualaca.
Na kraju, Teofil Pančić ostavlja za sobom neizbrisiv pečat u svetu novinarstva i književnosti. Njegova sposobnost da prozre složene društvene teme i artikuliše njihovu suštinu bila je dar koji se retko susreće. Odlazak ovog izuzetnog uma duboko će se osetiti u srpskoj kulturnoj zajednici, kojima će nedostajati njegove hrabre reči i oštri uvidi. Vreme i njegov čitateljstvo zadržaće u sećanju sveobuhvatan doprinos Teofila Pančića.