Naučnici su konačno otkrili kako otrovne zmije zarivaju zube u svoj plen, zahvaljujući seriji snimaka napravljenih kamerama velikih brzina. U novoj studiji, objavljenoj u časopisu Journal of Experimental Biology, istraživači su zabeležili različite vrste zmija dok napadaju svoj plen, koristeći višestruke kamere kako bi uhvatili trenutke u visokoj rezoluciji.
Od pedesetih godina 20. veka, naučnici su pokušavali da uhvate trenutak kada zmije jure svoj plen, ali pošto napadi traju svega desetinku sekunde, ranije kamere nisu bile dovoljno brze da zabeleže sve detalje. S obzirom na to, nove terenske snimke su često bile ograničene niskom rezolucijom i slabim osvetljenjem.
Da bi bolje razumeli različite tehnike napada zmija, tim je posetio centar „Venomworld“ u Parizu. Tu su koautor studije Remi Ksas i njegove kolege redovno izvlačili otrov iz zmija i škorpija za medicinske i farmaceutske svrhe. U ovom centru su napravili lažni plen od medicinskog gela sličnog mišićnom tkivu i stavljali ga pred 36 vrsta otrovnih zmija, snimajući njihove napade kamerama velikih brzina.
Biolog Silke Kleuren sa Univerziteta Monash u Australiji, koja je takođe koautorka studije, priznala je da je imala trenutaka kada je bila usplahirena tokom snimanja. Nakon više od 100 snimaka, istraživači su primetili obrasce u pokretima zmija. Većina poskoka (viperida) ugrizla bi plen u roku od 0,1 sekunde nakon pokreta, brže nego što većina sisara može da reaguje, što znači da plen gotovo nikad ne bi imao šansu da pobegne. Neke elapide, tipična porodica zmija uključujući australskog običnog mrkača, takođe su bile podjednako brze, dok su druge dolazile do plena tek nakon 0,3 sekunde.
Različite porodice zmija koristile su različite tehnike za ubrizgavanje otrova. Poskoci su napadali brzo, često dok su ležali smotani u spiralu, ali su ponekad promašivali idealan ugao ugriza. U tim slučajevima, izvukli bi zub iz plena i ponovo ga ubacili pod boljim uglom pre nego što ubrizgaju otrov. Elapidi su bili lukaviji; prikradali su se plenu kako bi smanjili razdaljinu potrebnu za napad, zatim su lagano olabavili vilice i nekoliko puta zagrizli, verovatno da bi produžili protok otrova u telo plena.
Tim je takođe posmatrao dve vrste iz porodice kolubrida, mangrovske zmije (Boiga dendrophila) i Toxicodryas pulverulenta. Ove zmije imaju otrovne zube u zadnjem delu gornje vilice. Kada je T. pulverulenta ugrizla lažni plen, povlačila je zube napred-nazad, ostavljajući polukružne rane, što joj najverovatnije omogućava da ubrizga što više otrova.
Zaključak istraživanja može značajno doprineti razumevanju evolucije napada zmija i njihovu adaptaciju na različite uslove u prirodi. Istraživači planiraju da u budućim studijama ispitaju da li veličina plena utiče na način na koji zmije napadaju. Ova otkrića ne samo da otkrivaju fascinantne aspekte ponašanja zmija, već i pružaju važne informacije za njihovu zaštitu i očuvanje u prirodi, s obzirom da mnoge vrste zmija suočavaju se sa pretnjama od staništa i neprekidne ljudske aktivnosti.
Inovativni pristup ovog istraživanja, koristeći brze kamere, otkrio je tajne koje su decenijama bile nepoznate. Ovo predstavlja značajan korak u herpetologiji i razumijevanju adaptivnih mehanizama preživljavanja najsmrtonosnijih predatora na planeti.




